[nettime-see] Povodom performancea Sandy Stone u Zagrebu, subota 20h GoetheInstitut

[Zeljko Blace <zblace@mi2.hr>]

Allucquere Rosanne Stone: Neka stvarno tijelo ustane, molim!

u prijevodu Gorana Vujasinovića
http://boo.mi2.hr/~zblace/txts/AllucquereRosanneStone.rtf


Strojevi su noćas nemirni

Nakon "Obećanja čudovišta" Donne Haraway i članaka Brune Latoura o
mrežama glumaca i artefaktima koji govore, smatram da je teško zamisliti
ijedan artefakt lišen djelovanja. U skladu s tim, kada sušilica počne
žalobno pištati iz kupaonice dok sam na večeri s prijateljima, mi
podignemo obrve i svi istodobno kažemo: "Strojevi su noćas nemirni..."

No tu mi nije zanimljiva sama ta rečenica. Čak i nakon Haraway 1991. i
Latoura 1988. teško je ocijeniti tu rečenicu na intuitivan način.
Zanimljivo mi je trotočje. Možete ga jasno čuti. Što slijedi nakon
njega? Činjenica da nam ta fraza - očito plod antropološkog stabla
- zvuči smiješno, već kazuje mnogo o načinu kako mislimo o svojim
  zapletenim i često teškim preklapanjima s neživim. Primjerice, ja
provodim više vremena u interakciji sa Saint-John Perseom, kako od milja
nazivam svoj kompjutor Macintosh, nego sa svojim prijateljima. Cijenim
njegove hirove, a on mi predbacuje moje. Da netko uđe u sobu i podsjeti
me kako je Perse samo "ulazna točka" za radnu praksu kruga mojih
prijatelja u Silicijskoj Dolini, to uopće ne bi promijenilo moj osjećaj
da se suočavam s nejasnim, ali opipljivim bićem koje osjeća. Ljudi koje
proučavam duboko su upleteni u zamršenu društvenu mrežu posredovanu tim
tehnologijama, kojima su posvetili znatnu količinu svoga vremena i
djelovanja, a da ne spominjemo svoj humor. Kažem sebi: koga proučavam?
Skupinu ljudi? Njihove strojeve? Skupinu ljudi i njihove strojeve? Ili
nešto drugo?

Kada proučavam te skupine, pokušavam obratiti pozornost na sve njihove
interakcije. Čim si dopustim vidjeti da većina interakcija ljudi koje
proučavam uključuje nejasna ali opipljiva osjetljiva bića na njihovim
radnim stolovima, moram početi razmišljati o promatranju strojeva istom
pozornošću kojom promatram ljude, jer ti strojevi za njih nisu samo
ulazne točke. Haraway i ostali radnici koji prate promet preko granica
između "prirode", "društva" i "tehnologije" skloni su vidjeti prirodu
kao živu, nepredvidljivu, kao da se u nekom smislu odupire
interpretacijama. Ako se čini da se  priroda i tehnologija urušavaju
jedna u drugu, kako tvrde Haraway i drugi, onda i ne-ljudska bića mogu
biti živa. Simptom toga jest da je tijek informacija koji teče
naprijed-natrag preko nestajućih jazova između prirode i tehnologije
postao vrlo brz. Cyborgs with a vengeance, jedna od skupina koju
proučavam, već govori o naseljavanju društvenog prostora u kojemu je jaz
između prirode i tehnologije postao posve neprepoznatljiv, dok jedna od
osoba koje proučavam pokušava odrediti koliko ljudi koji kao da
naseljavaju društveni prostor njezina tijela zapravo naseljavaju nju.
Kada osluškujem glasove u tim novim društvenim prostorima, čujem mnoštvo
glasova, neke prepoznatljivo ljudske, te neke posve drukčije, koji svi
istodobno žamore, često kazujući poznata, ali istančano izmijenjena
značenja.

Moje zanimanje za cyber-prostor ponajprije se odnosi na zajednice i
način njihova djelovanja. Kako vjerujem da tehnologija i kultura tvore
jedna drugu, proučavajući aktere i aktante koji stvaraju naše živahne,
tegobne i produktivne tehnologije doznajem o akterima i aktantima koji
stvaraju našu kulturu. Budući da se velik dio znanja kulture prenosi
pripovijestima, počet ću prepričavanjem nekoliko graničnih pripovijesti
o virtualnim kulturama.


Shizofrenija kao robni fetiš

Počnimo s osobom koju ću zvati Julie, na kompjutorskoj konferenciji u
New Yorku 1985. Julie je bila posve oduzeta starija žena, ali mogla je
tipkati na kompjutoru štapićem pričvršćenim na čelo. Ličnost koju je
projicirala na "mreži" - golemoj elektronskoj mreži koja povezuje
kompjutore diljem svijeta - bila je velikodušna. Na mreži je Julijina
invalidnost bila nevidljiva i nevažna. Njezin uobičajen pozdrav bio je
srdačno, glasno "HI!!!!!!" Srce joj je bilo glasno poput pozdrava, a u
bliskom elektroničkom druženju koje se na mrežnim konferencijama razvija
između ljudi koji se možda nikada nisu fizički susreli, Julijine
prijateljice povjeravale su joj svoje najteže nevolje, a ona im je
nudila savjete - savjete koji su im mijenjali život.  Zarobljena u svom
uništenom tijelu, Julie je bila bistra i perceptivna, suosjećajna i
pažljiva.

Nakon nekoliko godina nešto je iz temelja uzdrmalo tu konferenciju.
"Julie" zapravo nije postojala. Pokazalo se da je "ona" neki psihijatar
srednjih godina. Prijavivši se prvi put na tu konferenciju, taj muškarac
slučajno je započeo razgovor sa ženom koja ga je zabunom smatrala ženom.
"Bio sam zapanjen" - rekao  je poslije - načinom razgovora. Nisam znao
da žene tako međusobno razgovaraju. Bilo je tu mnogo više ranjivosti,
mnogo više dubine i složenosti. Muški razgovori na mreži bili su mnogo
suzdržaniji i površniji, čak i među bliskim prijateljima. To je bilo
fascinantno i poželio sam još." Provodio je tjedne razvijajući prikladnu
osobu. Posve invalidna, neudana starija žena bila je idealan izbor.
Smatrao je da se ne očekuje da takva osoba ima društveni život.
Uspijevao je godinama, sve dok jedan od Julijinih obožavatelja, uporan u
tome da je osobno upozna, nije otkrio tajnu.  Vijest je odzvanjala
mrežom. Reakcije su se protezale od slijeganja ramenima uz smiješak do
gnjeva. Žene koje su povjerile svoje najintimnije osjećaje Juliji bile
su najviše pogođene. Jedna je rekla.  "Osjećala sam se silovanom."
Nekoliko njih čak je poreklo istinski napredak koji su postigle u svom
osobnom i emocionalnom životu. Neke su osjećale da je to postignuto
prijevarom i trikom.

Informatički inženjeri, ljudi koji su napisali programe putem kojih
postoje mreže, samo su se umorno nasmiješili. Oni su od početka shvaćali
radikalne promjene društvenih konvencija koje su mreže implicirale.
Dovoljno mladi u prvim danima mreže da brzo reagiraju i prilagode se,
oni već dugo smatraju zdravo za gotovo da su stare pretpostavke o
prirodi identiteta tiho nestale pod novim elektroničkim poretkom.
Elektroničke mreže u svojim brojnim oblicima i način međusobne
interakcije koji one omogućavaju, nov su izraz društvenog prostora koji
je bio bolje poznat u starijim i poznatijim oblicima: pozivi na
konferencije, zajednice pisaca pisama i radijsko čavrljanje uz ognjište
F. D. Roosevelta. Mogu se opisati kao "virtualni" prostor
- zamišljeno mjesto interakcije stvarano zajedničkim sporazumom. U
  njegovom najnovijem obliku, pojmovi udaljenosti, unutra/van, pa čak i
fizičkog tijela preuzimaju nova, često uznemirujuća značenja.  Danas je
jedan od najzanimljivijih aspekata virtualnog prostora "kompjutorski
transvestizam". Julie je bila jedan od prvih primjera toga. Na mreži,
gdje jamčenje ili utemeljenje osobe u fizičkom tijelu nema smisla,
muškarci rutinski poprimaju ženske ličnosti kad god požele, i obratno.
To potpuno prisvajanje drugoga potaknulo je nove načine interakcije.
Etika, povjerenje i rizik i dalje postoje, ali na drukčiji način. Spolom
određeni načini komunikacije ostali su relativno stabilni, ali postalo
je moguće mijenjati to tko se služi kojim od dva društveno prihvatljiva
načina. Ženu koja je prisvojila muški razgovorni stil može se sada i
ovdje jednostavno smatrati muškarcem, tako da njezina/njegova ličnost na
mreži poprima svojevrstan vlastiti pseudo-život, odvojen od
utjelovljenog života te osobe u "stvarnom" svijetu.

Ponekad se mrežna ličnost neke osobe tako dobro razvije da počinje
nadvladavati njezin život izvan mreže. Proučavajući virtualne sustave,
nazivat ću i prostor interakcije na mreži i prostor interakcije koji
nazivamo "stvarnim" svijetom consensus loci. Svako konsenzualno mjesto
ima vlastitu "stvarnost", određenu mjesnim uvjetima. No, nisu sve
stvarnosti jednake. Udarac u glavu u "stvarnom" svijetu može vas ubiti,
dok vas udarac u glavu u nekom virtualnom svijetu neće ubiti (premda
futuristički odvjetnici upravo raspravljaju o tome kakvu odgovornost
snosi napadač ako strah koji je pretrpjela žrtva virtualnog udarca
prouzroči "stvarni" srčani udar).

Neki sudionici konferencija govore o vremenu kada će moći napustiti
jamstvene ličnosti na još kompleksniji način, kada se na mreži uspostave
prvi okoliši "virtualne stvarnosti". Virtualna stvarnost, VR, jedan od
interaktivnih prostora koji postaju poznati pod općim izrazom
cyber-prostor, jest trodimenzionalno konsenzualno mjesto ili, rečeno
jezikom pisca science fictiona Williama Gibsona, "konsenzualna
halucinacija" u kojoj se podaci mogu vizualizirati, čuti, pa čak i
opipati. "Podaci" u nekima od tih virtualnih okoliša su ljudi -
trodimenzionalne reprezentacije pojedinaca u cyber-prostoru. Premda smo
još godinama daleko od slika ljudskog tijela visoke rezolucije u
cyber-prostoru, kada one budu moguće, "kompjutorski transvestizam" poći
će još korak dalje. U toj verziji VR-a moći će se vidjeti, pa čak i
dotaknuti muškarca kao ženu - ili obratno - ili kao bilo što drugo.
Govori se o iznajmljivanju unaprijed pripremljenih tjelesnih oblika, s
glasom i dodirom... višestruka ličnost kao roba!  Zanimljivo je da
upravo kada nestaju posljednja netaknuta područja za antropološki rad u
"stvarnom svijetu", otvara se nova i neočekivana vrsta "područja" -
nedvojbeno društveni prostori u kojima se ljudi i dalje susreću licem u
lice, ali uz nove definicije riječi "susresti" i "lice". Ti novi
prostori primjer su brisanja granica između društvenog i tehnološkog,
biologije i stroja, prirodnog i umjetnog, što je dio postmodernog
imaginarija. Ti prostori pripadaju sve jačem prepletanju ljudi i
strojeva u novim društvenim oblicima koje nazivam virtualnim sustavima.


Mit o podrijetlu virtualnih sustava

Razmotrimo li ga bez visokotehnološkog sjaja, cyber-prostor je zamisao
virtualne zajednice. Prvi cyber-prostori možda su bili virtualne
zajednice, ulazne točke za zajednička uvjerenja i praksu koja je
ujedinjavala fizički razdvojene ljude. Virtualne zajednice održavaju se
neprekidnim kolanjem te prakse. Da bih dala nekoliko primjera kako to
funkcionira, ispričat ću pripovijest o podrijetlu virtualnih sustava.
Ta pripovijest dijeli se na četiri razdoblja. Početak svakoga označen je
jasnom promjenom karaktera ljudske komunikacije. Ljudska komunikacija
biva sve više posredovana tehnologijom. Kako stopa inovativnih
tehnoloških promjena raste s vremenom, novija razdoblja su kraća, ali u
svakom se izmijeni podjednaka količina informacija. Budući da je osnova
virtualnih zajednica komunikacija, to se čini razumnim načinom podjele
područja.

Prvo razdoblje: tekstovi. (Od sredine 17. stoljeća.)

Drugo razdoblje: elektronička komunikacija i zabavni mediji. (Od početka
20. stoljeća.)

Treće razdoblje: informatička tehnologija. (Od početka šezdesetih
godina.)

Četvrto razdoblje: virtualna stvarnost i cyber-prostor. (Od 1984.)


Prvo razdoblje

Za potrebe ove rasprave, ovo razdoblje rane tekstualne komunikacije
počinje 1669., kada je Robert Boyle upotrijebio aparat književne
tehnologije kako bi "dramatizirao društvene odnose prikladne zajednici
filozofa". Kako ističu Steven Shapin i Simon Shaffer u svojoj studiji o
debati između Boylea i filozofa Thomasa Hobbesa, Levijatan i zračna
pumpa (Leviathan and the Air-Pump), izum dosadnog akademskog članka
vjerojatno dugujemo Boyleu. Boyle je razvio metodu uvjeravanja koju
Shapin i Schaffer opisuju kao virtualno svjedočenje. Stvorio je ono što
je nazivao "zajednicom gospode koja slično misle" kako bi potvrdio svoje
znanstvene pokuse i ispravno je nagađao da "gospoda" za koju je pisao
vjeruju da dosadno, potanko pisanje implicira tegoban rad na pokusima.
Stoga se počelo prihvaćati da dosadno pisanje implicira znanstvenu
istinu. Takvim pisanjem skupina ljudi može "svjedočiti" pokusu a da ne
bude fizički prisutna. Boyleova proizvodnja detaljnih akademskih spisa
bila je tako uspješna da je i danas primjer za akademski rad.  Spis oko
kojega se tvori zajednica može biti i roman, književno djelo.  Može se
tvrditi da su prvi tekstovi koji su nadišli klasu, spol i ideološke
razlike bili sentimentalni romani osamnaestog stoljeća, primjerice
kratki roman Saint-Pierrea Paul i Virginia (1788.), koji Roddey Reid u
svojoj studiji "Tears for Fears" određuje kao jedan od prvih tekstualnih
proizvoda koji je "demontirao apsolutističku javnu sferu i konstruirao
građansku javnu sferu putem fikcije nacionalne zajednice".  Reid tvrdi
da je Paul i Virginia bio ulazna točka za unos grozda pojmova o prirodi
društvenog identiteta koji je preobrazio francusko društvo.  Reid smatra
da se čitava društvena klasa - francusko građanstvo - kristalizirala oko
kompleksa emocionalnih reakcija na taj roman. Tako su u prvom razdoblju
tekstovi postali načini kreiranja, a potom i nadzora novih vrsta
zajednica.


Drugo razdoblje

Razdoblje početka elektronske virtualne komunikacije počelo je u
dvadesetom stoljeću izumom radija i nastavilo se glazbenim zajednicama,
koje su se prvotno tvorile u fizičkom javnom prostoru koncertne dvorane,
a potom su se prenijele i prevele u novu vrstu virtualnog zajedničkog
prostora oko fonografa. Vrhunac tog razdoblja bila su radijska
"čavrljanja uz kamin" F. D. Roosevelta, koja su stvarala zajednicu putem
tada dostupne tehnologije.

Kada su zajednice postale prevelike da bi svi poznavali sve, što znači
vrlo rano, vlada je morala djelovati putem zastupnika koji predstavljaju
odsutne skupine. Roosevelt se služio radijem kako bi zaobišao
zastupnike. Umjesto da razgovara s nekoliko stotina predstavnika,
Roosevelt se služio radijem kao strojem za dovođenje slušatelja u svoju
dnevnu sobu. Radio je bio jednosmjerna komunikacija, ali je omogućio da
ljudi zamisle prisutnost na drukčiji način. Zbog radija i aparata za
proizvodnju zajednice koji je on implicirao i poticao, bilo je moguće da
milijuni ljudi budu "prisutni" u istom prostoru - posjednuti oko
Roosevelta u njegovoj dnevnoj sobi.

To gledište implicira nove, različite i složene načine doživljavanja
odnosa između fizičkog ljudskog tijela i "ja" koje ga nastanjuje.
Roosevelt nije fizički ulazio u dnevne sobe slušatelja, nego je pozivao
slušatelje u svoju. U nekom smislu, slušatelj je bio na dva mjesta
istodobno - tijelom kod kuće, ali zastupnik, "ja" koje pripada tijelu, u
zamišljenom prostoru s drugom osobom. Taj prostor omogućila je i
izgradila posebna tehnologija. U Rooseveltovu slučaju, tehnologija je
bila uređaj koji je posredovao između fizičkih mjesta i između
neusporedivih stvarnosti - drugim riječima, sučelje (interface). U
virtualnim sustavima sučelje je ono što posreduje između ljudskog tijela
(ili tijelâ) i pridruženog "ja" (ili "jaova"). To dvostruko gledište na
to "gdje" osoba jest i odgovarajući problem koji ono može prouzročiti
kada razmišljamo o "kome" govorimo kada raspravljamo o tako
problematičnoj "osobi", u temelju je strukture novijih virtualnih
zajednica.

U istom razdoblju, tisuće djece, uglavnom dječaka, pozorno su slušali
pustolovne serije i slali isječke da bi dobili prstene za dešifriranje i
uređaje za slanje signala, koji su imali golemo značenje za zajednicu
pojedine emisije. Prepoznavali su se i bez radija, prikazujući značke
zajednice, što je primjer potrošačke zajednice organizirane u
marketinške svrhe.

Film, i poslije njega televizija, također su mobilizirali sličnu moć
kako bi organizirali sentimentalne društvene skupine. Jedan od najboljih
primjera virtualne zajednice krajem dvadesetog stoljeća su Trekkies,
golema, raznorodna skupina obožavatelja serije "Zvjezdane staze",
djelomice utemeljena na trgovini, ali uglavnom na sklopu ideja. Fiktivna
zajednica "Zvjezdanih staza" i fantazijska zajednica "trekija" u
međusobnom su odnosu i uzajamno se tvore, na složene načine koji prelaze
granice tekstova, filmova i video-sučelja.  Drugo razdoblje završilo je
sredinom sedamdesetih pojavom prvih kompjutorskih oglasnih ploča
(BBS-ova) zasnovanih na terminalima.


Treće razdoblje

To razdoblje počelo je s erom informatičke tehnologije. Prve virtualne
zajednice zasnovane na informatičkoj tehnologiji bile su elektronske
oglasne ploče (bulletin board services, BBS) sredinom sedamdesetih.
Njima nisu bili potrebni kompjutori, već samo terminali. No kako je čak
i rabljeni terminal stajao nekoliko stotina dolara, pristup prvim
BBS-ovima imali su uglavnom elektroničari, hobisti, radio-amateri i prvi
graditelji kompjutora.

BBS-ovi su se nazivali po svojoj namjeni - virtualna mjesta zamišljena
da budu upravo poput fizičkih oglasnih ploča, na kojima ljudi lijepe
cedulje namijenjene svima. Prvi uspješni programi za BBS bili su
primitivni; obično su omogućavali abecedno pretraživanje poruka ili pak
samo čitanje poruka redom kojim su pristigle. Autori su vrlo jeftino
prodavali te programe ili su ih davali kao "shareware" - dio početne
vizionarske etike elektronskih virtualnih zajednica. Zamisao sharewarea,
kakvu su promicali mnogi programeri koji su ga pisali, sastojala se u
tome da je kompjutor ulazna točka za širenje pojmova zajednice. Za
shareware nije bilo važno da njegov proizvođač ostvari dobit, nego da
opskrbi zajednicu, očekujući da će mu to zajednica jednom uzvratiti.

Pouke trećeg razdoblja. Čini se da u trećem razdoblju sudionici
elektroničkih zajednica uče vještine koje su korisne za virtualne
društvene okoline što se razvijaju u tehnološki naprednim državama
krajem dvadesetog stoljeća. Njihovi članovi naučili su prenositi svoju
sposobnost djelovanja na predstavnike svoga tijela koji postoje u
zamišljenom prostoru, zajedno s predstavnicima drugih pojedinaca.
Navikli su se na nešto što bi se moglo nazvati lucidnim snovima na javi
- na konstelaciju aktivnosti nalik na čitanje, ali aktivno i
  interaktivno čitanje, sudionička društvena praksa u kojoj čin
čitatelja ima posljedice u snovitom svijetu ili u knjizi.

U trećem razdoblju stara metafora čitanja preobražava se u tekstualni
prostor koji je konsenzualan, interaktivan i taktilan te koji se tvori
praksom upisivanja - pisanjem mikroprocesorskoga koda. Počinju se
pojavljivati društvene prakse koje su istodobno prirodne, umjetne i
tvorene upisivanjem. Granice između društvenog i prirodnog te između
biologije i tehnologije postaju velikodušno propusne, što obilježava
prostor zajednice u četvrtom razdoblju.


Četvrto razdoblje

Najvažniji događaj za razvoj virtualnih zajednica četvrtog razdoblja
bilo je objavljivanje SF romana Williama Gibsona Neuromancer.
Neuromancer predstavlja razdjelnicu između trećeg i četvrtog razdoblja
ne zato što je upozorio na tehnološki razvoj, nego zato što je
kristalizirao novu zajednicu, upravo kao što su Boyleovi znanstveni
radovi i roman Paul i Virginia učinili u prethodnim razdobljima.

Neuromancer je utjecao na hakere, radikalizirane snažnim
kinematografskim prikazom beskrajno proširenoga čovječanstva i
tehnologije u filmovima Georgea Lucasa, te na tehnološki pismene i
društveno nezadovoljne u potrazi za društvenim oblicima koji bi
preobrazili fragmentirano bezakonje života u Silicijskoj Dolini i u svim
getima elektroničke industrije. Gibsonova uvjerljiva vizija u isti mah
im je dala imaginarnu javnu sferu i preoblikovala diskurzivnu zajednicu
koja je uspostavila temelje za mogućnost nove vrste društvene
interakcije. Kao i s romanom Paul i Virginia u doba Napoleona i Dupont
de Nemoursa, Neuromancer u doba Reagana i DARPA-e snažno je
intelektualno utjecao ne samo na druge književne proizvode osamdesetih
nego i na tehničke publikacije, teme konferencija, dizajn hardvera te na
znanstveni i tehnološki diskurs uopće.

Trodimenzionalni naseljivi cyber-prostor opisan u Neuromanceru još ne
postoji, ali temelji za njega mogu se naći u mnogim eksperimentima i u
vojnom i u privatnom sektoru.

U tom razdoblju, kada je Neuromancer objavljen, "virtualna stvarnost"
dobila je novo ime i iznenada istaknut društveni identitet kao
"cyber-prostor". Svoj kritički značaj Gibsonova knjiga djelomice duguje
načinu kako je potaknula pojmovni preobrat kod raspršenih radnika koji
su već godinama bili istraživali virtualnu stvarnost: kako su se
istraživački timovi okupljali i raspršivali, kako su se bogatstva
kompanija povećavala i smanjivala, postojanje Gibsonova romana i
tehnološkog i društvenog imaginarija koje je artikulirao omogućilo je
istraživačima virtualne stvarnosti - ili, u novom okviru, cyber-prostora
- da se prepoznaju i organiziraju kao zajednica.  Tada je privatna
  industrija, npr. tvrtke American Express, PacBell, IBM, MCC, Texas
Instruments i NYNEX, počinjala istraživati mogućnosti i komercijalan
utjecaj sustava cyber-prostora. To ne znači da su ljudi odmah kupovali
karte za ljetovanje u cyber-prostoru! Glavna snaga industrijskog i
institucijskog istraživanja cyber-prostora i dalje je bila usmjerena
prema obradi podataka - kao što je Gibsonov zaibatsu činio u
Neuromanceru. Gibsonovi kauboji bili su otpadnici u vojno-industrijskoj
zemlji dembeliji kojom vladaju superkompjutori, uređaji umjetne
inteligencije i banke podataka. Nema razloga vjerovati da će
cyber-prostor koji stvaraju NASA ili IBM biti imalo drukčiji. No, čini
se da to znanje ne zastrašuje "stvarne" radnike na cyber-prostoru. Kad
ne paze na tržišnu stvarnost, mladi, živahni inženjeri koji obavljaju
najveći dio rada na sustavima virtualne stvarnosti raspravljaju o
prirodi i kontekstu virtualnih okolina. To što se te rasprave već
odvijaju u virtualnoj okolini - velikom, prostranom međunarodnom
kompleksu komercijalnih, vladinih, vojnih i akademskih kompjutora
poznatom kao Usenet - sugestivno je samo po sebi.


Razdvajanje tijela i subjekta

Iluzija će biti tako jaka da nećete moći razlikovati što je stvarno, a
što nije. - Steve Williams

U svojoj složenoj i provokativnoj studiji iz 1984. The Tremulous Private
Body Frances Barker kaže da se zbog posljedica Restauracije na društveni
i politički imaginarij u Britaniji (1660. i dalje) ljudsko tijelo
postupno prestalo vidjeti kao javni spektakl, što je bilo prije, te se
počelo privatizirati na nove načine. U Barkeričinu modelu
poslije-jakovskog građanina, društvena ekonomija tijela presložila se
tako da umeće nekoliko slojeva između pojedinca i javnog prostora. U
skladu s tim uklanjanjem tijela iz uglavnom javne društvene ekonomije,
Barker tvrdi da se subjekt, "ja" ili perceptivno jastvo koje je
Descartes upravo bio oslobodio od njegova prethodna jedinstva s tijelom,
reorganizirao ili bio reorganiziran, u vlastitu ekonomiju. Posebice,
subjekt, kao i tijelo, prestao se konstituirati kao javni spektakl i
umjesto toga pobjegao je iz javne sfere i konstituirao se kao tekst -
primjerice u dnevniku Samuela Pepysa (1668.).

Barker smatra da takve promjene društvene ekonomije tijela i subjekta
vrlo dobro služe svrsi akumulacije kapitala. Proizvod privatizirana
tijela i subjekta odvojena od javne sfere je društvena monada pogodnija
za manipulaciju upravo time što je odvojenija. Barker kaže i da se
energija pojedinca, koja se prije trošila u složenoj javnoj društvenoj
ekonomiji i koja se redovno vraćala pošiljaocu, umjesto toga počela
nagomilavati i bili su joj potrebni novi izljevi. Mašinerija kapitalizma
spremno je ponudila nov kanal za produktivnu energiju. Barker drži da
bez spomenutoga kočenja kreativne energije ne bi bilo moguće
industrijsko doba i njegova glad za proizvodnim radom, te posljedično
stvaranje viška vrijednosti.

Prema prikazu Frances Barker, u Engleskoj na početku sedamnaestog
stoljeća tijelo se sve više skrivalo, prvo zbog promjene konvencija
odijevanja, a potom zbog konvencija prostorne privatnosti. U skladu s
tim, jastvo, Barkeričin "subjekt", još se više povuklo unutra, sve dok
tekst nije postao najveći dio njegova izražavanja. Gdje je društvena
komunikacija bila izravna i osobna, stvaralo se jamstvo da će društvena
komunikacija biti neizravna i posredovana komunikacijskim tehnologijama
- prvo perom i papirom, a potom tehnologijom i tržišnom ekonomijom
  tiska. Tijelo (i subjekt, premda ih autorica ne smješta zajedno na
takav način) postali su "poprište djelovanja moći, izvršavanja
značenja... prijelaz, koji se obavljao duže vrijeme, s društveno
vidljivog objekta na onaj koji se više ne može vidjeti" (Barker 1984,
str. 13).

Dok je subjekt po autoričinim riječima postajao "gnjevan, usamljen,
produktivan", proizvodio je tekst. S druge strane, novo skriveno
viktorijansko tijelo postalo je fizički produktivno i to je poslije
postalo pokretačem industrijske revolucije; bilo je najkorisnije kao
sirovo tijelo, za koje je stvaralačka iskra postala smetnjom. Ukratko,
tijelo je postalo tjelesnije, dok je subjekt postao tekstualniji, što
znači netjelesan.

Ako je informacijsko doba produžetak industrijskog doba, s prolazom
vremena produbljivao se jaz između tijela i subjekta. No, u četvrtom
razdoblju taj jaz istodobno raste i nestaje. Socioepistemički mehanizam
kojim tijela znače krajem dvadesetog stoljeća prolazi kroz duboko
preustrojavanje i napokon ispunjava najviši stupanj odvajanja tih
tijela, putem kojega se ovlašćuje i osigurava njegova prevlast.  Mislim
da nije slučajno što je jedna od prvih tekstualnih virtualnih zajednica
- zajednica gospode koju je okupio Robert Boyle tijekom svojih rasprava
s Hobbesom - nastala upravo u trenutku o kojemu piše Frances Barker.
Debata između Boylea i Hobbesa te nastanak Pepysovih dnevnika gotovo su
istodobni. Krajem dvadesetog stoljeća Gibsonov Neuromancer istodobno je
perverzna evokacija teme Restauracije i njezino poništavanje u imploziji
značenja iz kojega izranja nova ekonomija označavanja.  Rad Frances
Barker na koristan način usklađen je s druga dva prikaza evolucije
tijela i subjekta putem intervencija tehnologija s kraja dvadesetog
stoljeća: "Manifestom za kiborge" i "Biopolitikom postmodernih tijela"
(1985, 1988) Donne Haraway. Oba prikaza odnose se na kolaps kategorija i
granica tijela. (Nedugo pošto sam se upoznala s djelom Donne Haraway
napisala sam vrlo kratak članak "Spol i smrt među kiborzima". Teza
"Spola i smrti" slična je Harawayinoj.) Granice između subjekta, ako ne
i tijela, i "ostatka svijeta" podvrgavaju se radikalnoj preobrazbi,
dijelom potaknutoj posredovanjem tehnologije.  Nadalje, kao što su
istaknuli Baudrillard i drugi, granice između tehnologije i prirode i
same su usred duboka prestrojavanja. To znači da su mnoge uobičajene
kategorije postale nepouzdane da bi tvorile korisne distinkcije između
biološkog i tehnološkog, prirodnog i umjetnog, ljudskog i mehaničkog, na
koje smo se navikli.

François Dagognet drži da se nove rasprave o tome postaje li priroda
nepovratno tehnologizirana temelje na lažnoj dihotomiji; naime, da
postoji, ovdje i sada, kategorija "priroda" koja je "ovdje", i
kategorija "tehnologija" (ili, za one koji sudjeluju u drugim
raspravama, "kultura"), koja je "ondje". Dagognet tvrdi da kategorija
"priroda" tisućama godina nije ni postojala, sve dok prvi ljudi nisu
namjerno posadili vrtove i otkrili poljodjelstvo krčenja i spaljivanja.
Ja bih pošla dalje i ustvrdila da je "priroda", umjesto da predstavlja
neku čistu kategoriju ili prvotno stanje bivanja, preuzela posve
drukčiju funkciju u ekonomijama značenja krajem dvadesetog stoljeća. Ne
samo da je karakter prirode kao još jednog su-konstrukta kulture postao
jasniji, nego je postao ništa više (ili ništa manje) nego uređivački
faktor - konstrukt kojim pokušavamo držati tehnologiju vidljivom kao
nešto odvojeno od svojeg "prirodnog" jastva i svakodnevnice. Drugim
riječima, kategorija "priroda", umjesto da se odnosi na bilo koji
predmet ili kategoriju u svijetu, jest strategija za održavanje granica
u političke i gospodarske svrhe, te je stoga način tvorbe značenja. (U
tom smislu, projekt postvarenja "prirodnog" stanja nasuprot
tehnologiziranom, "palom" stanju nije samo projekt industrije
postmoderne nostalgije, nego je i dio binarnog, opozicijskog kognitivnog
stila za koji neki tvrde da je pak dio pretežno muške epistemologije
našega društva.)

Iz tih argumenata izvodi se da "tehnologija" kako je obično mislimo ni
ne postoji, te da moramo početi ponovno promišljati kategoriju
tehnologije kao onu koja postoji samo zbog svoje zamišljene binarne
opozicije drugoj kategoriji na koju djeluje i u odnosu na koju se tvori.
U nedavnom članku Paul Rabinow pita kakva vrsta bića može uspijevati u
svijetu u kojemu se priroda sve više tehnologizira. Što je s bićem koje
je naučilo živjeti u svijetu u kojemu, umjesto da se priroda
tehnologizira, tehnologija jest priroda - u kojemu su izbrisane granice
između subjekta i okoline?

Radnici/e na telefonskom seksu i inženjeri virtualne stvarnosti. Nedavno
sam provodila studiju dviju skupina za koje mi se činilo da su primjer
produktivnih aspekta toga brisanja granica. Prva su radnici/e na
telefonskom seksu. Druga su informatički znanstvenici i inženjeri koji
rade na sustavima virtualne stvarnosti s vizualiziranjem ljudi u
virtualnom prostoru. Zanimali su me načini kako su te skupine, koje se
doimaju posve različitima, zapravo slične. Naime, obje rade na
predstavljanju ljudskog tijela ograničenim komunikacijskim kanalima, i
obje skupine čine to kodirajući kulturalna očekivanja kao simbole
značenja.

Čini se da su informatički znanstvenici fascinirani virtualnom
stvarnošću jer ne samo da programirate svijet, nego ga nastanjujete u
stvarnom smislu. Budući da zajednice mogu nastanjivati svjetove
cyber-prostora, inženjeri moraju u procesu artikuliranja sustava
cyber-prostora modelirati zajednicu i proces spoznaje; a budući da su
zajednice napučene tijelima, moraju modelirati i tijela. Premda smo još
godinama daleko od jeftinih i praktičnih sustava, mnogi radnici već
zaneseno raspravljaju o obliku i karakteru zajednica za koje vjeruju da
će iznići u njihovim kvazi-imaginarnim cyber-prostorima. Čineći to, oni
artikuliraju vlastite pretpostavke o tijelima i društvenosti te ih
projiciraju na kodove koji definiraju sustave cyber-prostora. Budući da,
primjerice, programeri pišu kodove kojima se generira virtualna
stvarnost u interakciji s radnicima na vrlo raznolikim područjima, način
kako te raznorodne suradničke skupine shvaćaju spoznaju, zajednicu i
tijela odredit će prirodu spoznaje, zajednice i tijela u virtualnoj
stvarnosti.  I inženjeri i seksualni radnici bave se konstruiranjem
simbola koji se prepoznaju kao objekti žudnje. Telefonski seks je proces
poticanja, zadovoljavanja, konstruiranja žudnje putem telefona kao
jedinog sredstva komunikacije. Sudionici u tom procesu oslanjaju se na
repertoar kulturalnih kodova kako bi konstruirali scenarij koji sažima
velike količine informacija u vrlo malen prostor. Radnik verbalno kodira
kretnje, izgled i sklonost te ih izražava kao simbole, ponekad samo
jednom riječju. Klijent dešifrira simbole i konstruira gustu, složenu
interaktivnu sliku. U tim interakcijama žudnja se pojavljuje kao
proizvod napetosti između utjelovljene stvarnosti i praznine simbola, u
silama koje održavaju unaprijed postojeće kodove za tijela u
modalitetima koji nisu izraženi simbolom; naime, simboli u telefonskom
seksu čisto su verbalni i klijent se služi ključevima u verbalnom
simbolu da bi konstruirao multimodalan objekt žudnje s atributima
oblika, opipa, mirisa itd. Taj čin je posve individualan i
interpretativan; iz vrlo šifriranog simbola žudnje klijent tvori
značenje koje je gusto, lokalizirano i društveno određeno.

Tijela u cyber-prostoru tvore deskriptivni kodovi koji "utjelovljuju"
očekivanja izgleda. Mnogi inženjeri koji trenutno raspravljaju o obliku
i prirodi cyber-prostora su mladoturci informatičkog inženjeringa,
adolescentni mladići i dvadesetogodišnjaci, pa se i bave onim čime se
mladići nakon puberteta inače bave. Ta prilično živahna skupina stvorit
će kodove i opise kojima će se reprezentirati tijela u cyber-prostoru.
Zbog praktičnih ograničenja, određeni dio njihovih rasprava odnosi se na
komprimiranje podataka i stvaranje simbola. Kao i kod telefonskog seksa,
cyber-prostor je reprezentacijski medij relativno uskoga komunikacijskog
pojasa, dakako, i vizualan i slušan, ali način kako se predstavljaju
tijela uključivat će način kako se obavlja prepoznavanje.

Jedno od najaktivnijih poprišta spekulacije o tome kako bi se
prepoznavanje moglo obavljati u cyber-prostoru jest rad programera
kompjutorskih igara, posebice područje nazvano interaktivnom fantazijom
(IF). Otkad je prva Gibsonova knjiga prodrla na hakersku scenu,
programeri interaktivnih fantazija (posebno Brenda Laurel i drugi) ulažu
svu svoju vještinu i spekuliraju o tome kako će se ona primijeniti u
scenarijima virtualne stvarnosti. Na primjer, kako će, ako će uopće,
ljudi voditi ljubav u cyber-prostoru - prostoru u kojemu sve,
uključujući tijela, postoji kao nešto blisko metafori. No, srećom ili
nažalost, u virtualnoj stvarnosti svi su još predorgazmični.

Kada sam započela kratku povijest virtualnih sustava, rekla sam da se
želim poslužiti prikazima virtualnih zajednica kao ulaznom točkom u
potragu za dvjema stvarima: aparatom za proizvodnju zajednice i aparatom
za proizvodnju tijela. Imajući na umu da ovo poglavlje mora biti kratko,
pregledajmo dosadašnje podatke:

.	Članovi elektroničkih virtualnih zajednica ponašaju se kao da se
zajednica okuplja u fizičkom javnom prostoru. Sudionici konferencija
najčešće nazivaju konferenciju arhitektonskim mjestom, a način
interakcije na tom mjestu nazivaju društvenim. Kažu nešto poput: "Ovo je
lijepo mjesto za sastanke" ili "Ovo je dobro mjesto za susrete".

.	Virtualni prostor najčešće se vizualizira kao kartezijanski.
Sudionici mrežnih konferencija skloni su zamisliti konferencijski sustav
kao trodimenzionalni prostor koji se može mapirati kartezijanskim
koordinatama, tako da su neke grane konferencije "više" a druge "niže".
(Jedna od naredaba na konferenciji Stuart II pomicala je korisnika
"postrance".) I Gibsonova vizualizacija cyber-prostora je kartezijanska.
U svjetlu imaginacije koju ponekad vidim da se primjenjuje na virtualne
prostore, ta čudna činjenica poziva na daljnja istraživanja.

.	Sudionici konferencija ponašaju se kao da je virtualni prostor
napučen tijelima. Konstruiraju tijela na mreži opisujući ih, bilo
spontano ili kao odgovor na pitanja, te artikuliraju svoj diskurs na toj
pretpostavci.

.	Tijela u virtualnom prostoru imaju složene erotske komponente.
Sudionici konferencija mogu si međusobno udvarati. Neki se bave "mrežnim
seksom", konstruirajući razrađene obostrane erotske fantazije. Erotske
sposobnosti virtualnog tijela značajan su dio rasprave na nekim
skupinama koje dizajniraju cyber-prostorne sustave. Za razliku od
konferencija, širina komunikacijskoga pojasa u telefonskom seksu vrlo je
ograničena. (Jedna radnica ironično je rekla: "Na telefonu je svaka
seksualna radnica bijela, visoka sto šezdeset centimetara i ima crvenu
kosu.")

.	Značenje lokalnosti i privatnosti nije uspostavljeno. Na tom
području bujaju rasprave o pravnom statusu komunikacija unutar mreža.
Jedna od njih, primjerice, odnosi se na značenje nutrine i vanjštine. Po
tradiciji, pri slanju pisma privatnost se čuva stavljajući ga u
omotnicu. Ali u elektroničkoj pošti, primjerice, adresa je dio poruke.
Distinkcija između nutrine i vanjštine izbrisana je, a s njom i
mogućnost privatnosti. Potrebni su sigurni sustavi kriptografije.

.	Imena su lokalne oznake. Čini se da "sudionici konferencija"
nemaju teškoća s obraćanjem, upoznavanjem prijatelja i razvijanjem
prilično kompliciranih odnosa s delegiranim lutkama - agentima - drugih
sudionika. Takvi odnosi ostaju stabilni dok se provizorno ime ("ručka")
pričvršćeno na lutku ne promijeni, ali neočekivano je uočeno da odnosi
ostaju stabilni kada konferencija odluči promijeniti ručke, ako se to
najavi unaprijed. Povremeno će sudionik imati nekoliko ručaka na istoj
konferenciji, te konstruirani identitet za svaku. Drugi sudionici
konferencija mogu ali ne moraju biti svjesni toga. Sudionici tretiraju
tuđe lutke kao da su utjelovljeni ljudi koji se susreću u javnom
prostoru.


Privatno tijelo, javno tijelo i zavist prema kiborgu

Moje zanimanje za inženjere virtualne stvarnosti potječe od promatranja
koja navode na to da, premda su zasigurno uključeni u projekt spašavanja
kapitalizma na kraju dvadesetog stoljeća, oni također obrću i remete
njegove posljedice za tijelo kao predmet odnosa moći. Uspijevaju i
očuvati privatiziranu sferu pojedinca - koju Barker karakterizira kao
"gnjevnu, usamljenu, produktivnu" - kao i pobjeći na položaj koji
pripada spektaklu i neporecivo je javan.

No, to se događa pod novom definicijom javnoga i privatnoga: definicijom
u kojoj je mogućnost jamstva nevažna, spektakl se može oblikovati i o
njemu pregovarati, a žudnja se više ne temelji na tjelesnosti. Moglo bi
se pitati hoće li pod tim okolnostima budući naseljenici cyber-prostora
"uhvatiti" društveni imperativ inženjera da konstruiraju žudnju u
spolnim, binarnim terminima - kodiranu u virtualne opise tijela - ili će
im privlačnije biti mogućnosti razlike nesputane odnosom dominacije i
podvrgavanja? To će djelomice ovisiti o tome kako će
"cyber-prostornjaci" ući u virtualno tijelo.

Vivian Sobchak u svojoj raspravi iz 1987. o kinematografskom prostoru
isključuje prostor video- i kompjutorskog ekrana iz sudjelovanja u
proizvodnji "aparata ulaska". Sobchack opisuje ulazak u kinematografski
prostor kao proizvodnju debljanja sadašnjosti, "istodobnosti koja i
prostorno proširuje prisutnost -transformirajući `tanak´ apstraktni
prostor stroja u podebljani i konkretni svijet". Za razliku od videa,
što znači od elektroničkog prostora ekrana katodne cijevi i njegove
niske razlučivosti i serijskog načina prikazivanja, gledatelj filma
ulazi u aparat kinematografske proizvodnje tako da proizvodi "prostor
koji je dubok i teksturalan, koji se može materijalno nastaniti...
specifičan i pokretan ulazak u utjelovljene i usvjetovljene
subjekte/objekte čija vizualna/vidljiva aktivnost predviđa i artikulira
pomično vidno polje sa svijeta koji ga uvijek nadmašuje". Sobchack
govori o elektroničkom prostoru kao o "fenomenološkoj strukturi
senzualnog i psihološkog iskustva koje kao da ne pripada nikome". Ona
vidi kompjutorski ekran kao "prostorno rasredišten, slabo temporaliziran
i kvazi-rastjelovljen".

Čini se da je to istina, ukoliko način ulaska ostaje kao kod gledatelja.
No, kvaliteta izravnog fizičkog i kinestetičkog ulaska, uključivanje
taktilnosti u službu drame i dramatičnog, nije dio kinematografskog
načina. Kinematografski način ulaska, poput konvencionalnoga kazališta,
posredovan je dvama modalitetima: gledatelj doživljava predstavu vidom i
sluhom. Elektronički ekran je "ravan", dok ga promatramo na isti,
bimodalan način. No, potencijal interakcije jedna je od stvari koje
razlikuju kompjutor od kinematografskog načina, a on pretvara malen,
nisko razlučiv, a ponekad i monokromatski elektronički ekran od novine u
jaku privlačnu silu. Interakcija je fizička konkretizacija žudnje da se
pobjegne ravnini i stopi sa stvorenim sustavom. U tom smislu "gledatelj"
je više nego sudionik, ali postaje i sudionik i stvoritelj simulacije.
Ukratko, to je smisao neograničene moći koju proizvodi ras/utjelovljena
simulacija, i različitih načina na koje je socijalizacija navela te
uvijek utjelovljene sudionike, suočene sa znakom neograničene moći, da
reagiraju.

Dakle, u posve drukčijim terminima od kinematografskih, cyber-prostor
"deblja" sadašnjost i proizvodi prostor koji je dubok i teksturalan, te
se, kako kaže Sobchack, može materijalno nastaniti. David Thomas u svom
članku "Tehnofilsko tijelo" ("The Technophilic Body", 1989) opisuje
cyber-prostor kao "čisto spektakulozan, kinestetički uzbudljiv i često
omamljujući osjećaj tjelesne slobode". Ja to čitam u dodatnom smislu
slobode od tijela, a posebice možda slobode od osjećaja gubitka kontrole
koji prati adolescentno muško utjelovljenje.  Cyber-prostor je zasigurno
i konkretizacija psihoanalitički shvaćene žudnje muškarca da postigne
"kinestetički uzbudljiv, omamljujući osjećaj" slobode.

Već postoji književnost o multimodalnom, doživljajnom filmu. No,
književni aparat koji okružuje imaginarne kibernetičke prostore kao da
se proširio i potisnuo doživljajni film u pozadinu. To je zato što je
cyber-prostor dio radnje, a ne samo njezin medij. S druge strane,
Sobchack tvrdi da kinematografski prostor posjeduje moć ulaska kojoj
elektronički prostor nije dorastao:

Semiotički angažiran kao subjektivan i intencionalan, kao onaj koji
predstavlja reprezentaciju objektivnog svijeta... Gledatelj može
dijeliti (i tako u nekoj mjeri interpretativno izmijeniti) prezentaciju
i reprezentaciju utjelovljenog iskustva. (Još neobjavljen rukopis.)

Argument Vivian Sobchack za gledateljev intencionalan ulazak u
kinematografski prostor, neznatno izmijenjen, jednako vrijedi i za
kibernetički prostor kompjutora. Naime, moglo bi se reći da je kauboj na
tipkovnici također "semiotički angažiran kao subjektivan i
intencionalan, kao onaj koji predstavlja reprezentaciju subjektivnog
svijeta... gledatelj može dijeliti (i tako u velikoj mjeri
interpretativno izmijeniti) prezentaciju i reprezentaciju iskustva u
simulaciji, koja bi se mogla, kibernetičko/semiotičkim operatorima što
još ne postoje ali su prisutni i djelatni u književnosti
(cyber-prostorni hologrami), preslikati na fizičko tijelo".  Govoreći
psihoanalitičkim izrazima, za mlada muškarca neograničena moć ponajprije
znači majku. Iskustvo neograničene moći spolno je uvjetovano i za
muškarca popraćeno potrebom za upravljanjem, što daje nerazrješivu
potrebu za pomirenjem s uvijek odsutnom strukturom ličnosti. "Odsutna
struktura ličnosti" također je drugi način opisa posebno privlačnog
karaktera kompjutora koji Turkle obilježava kao "drugo jastvo".
Opasnost, osjećaj prijetnje, kao i privlačnost koju kompjutor izaziva,
proistječe i iznutra i izvana. Ona potječe od složenih međuodnosa između
ljudskog bića i kompjutora, te tako djelomično unutar čovjeka; no
postoji i kvazi-autonomno unutar simulacije. Istodobno tvori osjećaje
erotskog užitka i gubitka kontrole nad tijelom. Oba pak tvore
konstelaciju reakcija na simulaciju koji uključuju strah, žudnju, užitak
i potrebu za vladanjem, podvrgavanjem i nadzorom.

Čini se da je bavljenje muškog adolescenta ljudima obaju spolova uzrok
privlačnosti kibernetičkog modusa. Tu je i promjenjiva kvaliteta
kibernetičke interakcije, osjećaj fizičke i pojmovne mutabilnosti koji
je impliciran u osjećaju uzbudljivog, omamljujućeg fizičkog kretanja
unutar čisto pojmovnog prostora. Vidim da hakeri čeznu za utjelovljenim
pojmovnim prostorom poput onoga koji sugerira cyber-prostor. Taj
osjećaj, koji kao da prati žudnju za prelaskom granice čovjek/stroj, za
prodorom i stapanjem, što je dio prizivanja cyber-prostora, te koji
dijeli neke pojmovne i afektivne karakteristike s brojnim književnim
prizivima neartikulirane čežnje muškarca za ženom, ja karakteriziram kao
zavist prema kiborgu.

Glatkoća implicira privlačno taktilno svojstvo koje izražava jednu od
značajki zavisti prema kiborgu: u slučaju kompjutora, žudnja da se
doslovno uđe u takav diskurs, da se prodre kroz glatku i relativno
bezosjećajnu površinu elektroničkog ekrana i uđe u dobok, složen i
taktilan (individualan) kibernetički prostor ili (konsenzualan)
cyber-prostor unutra i dalje. Prodrijeti kroz ekran uključuje promjenu
stanja od fizičkog, biološkog prostora utjelovljena gledatelja u
simboličnu, metaforičnu "konsenzualnu halucinaciju" cyber-prostora,
prostora koji je poprište intenzivne žudnje za preoblikovanim
utjelovljenjem.

Čin programiranja kompjutora priziva sklop čitateljskih praksi i u
književnom i u kulturnom smislu. "Kauboji na tipkovnici" poput
cyber-prostornih ratnika iz cyber-punkerskih romana Williama Gibsona
bujaju i privlače pozornost velikih skupina čitatelja. Programiranje
uključuje stalno stvaranje, tumačenje i ponovno tumačenje jezika. Ući u
diskurzivni prostor programa znači ući u prostor skupa varijabli i
operatora kojima programer nadijeva imena. Imenovati istodobno znači
posjedovati moć kompleksa žudnje i straha koji prožimaju označitelje u
takvom diskursu i učiniti ga bezopasnim; imenovati u visoko nabijenom
svijetu površina koje tvore cyber-prostor znači prisvojiti površine,
uklopiti te površine u vlastitu. Prodor se prevodi kao omatanje. Drugim
riječima, ući u cyber-prostor znači fizički odjenuti cyber-prostor.
Postati kiborg, odjenuti privlačan i opasan kibernetički prostor kao
odjeću, znači odjenuti žensko. Tako cyber-prostor i rastjelovljuje,
Sobchackovim pojmovima, ali i ponovno utjelovljuje u višebojnoj,
hiperpovršinskom kiborškom karakteru kauboja za tipkovnicom. Dok se
nabijeni, višespolni, halucinatorni prostor urušava u osobnu tjelesnost
kauboja za tipkovnicom, intenzivna taktilnost pridružena tako
prepojmljenom i preobličenom tijelu tvori privlačno svojstvo onoga što
bismo mogli nazvati kibernetičkim činom.

Sve u svemu, unitarno, ograničeno, sigurno zajamčeno tijelo
uspostavljeno u okviru građanskog moderniteta prolazi kroz postupan
proces prijevoda u preobličena i preupisana utjelovljenja
cyber-prostorne zajednice. Seks u vrijeme kodirajuće metafore - odsutna
tijela, odsutna reprodukcija, vjerojatno povezana sa žudnjom, ali sama
žudnja preobličena pojmovima propusne moći kanala i unutarnje razlike -
mogao bi značiti nešto posve neočekivano. Smrt u doba kodirajuće
metafore
- u izborno nastanjivim strukturama signifikacije, odsutne zajamčivosti
- daje novo i uznemirujuće značenje naslovu knjige Stevena Levinea Tko
  umire? (Who Dies?)


Cyber-prostor, sociotehnika i ostali neologizmi

Dio problema "napredovati otprilike istim smjerom", kako je to rekao
Harry Collins, jest znati što je isti smjer. Krajem dvadesetog stoljeća
ustvrdio bih da su dva problema, prvi, kao u analizi Paula Virilia,
brzina, i drugi, blisko povezan s prvim, ono što se događa kad ljudska
tjelesna evolucija sve više iskače iz sinkronizacije s ljudskom
kulturalnom evolucijom. Posljedica te sve veće napetosti između prirode
i kulture je stres.

Upravljanje stresom jedna je od najvećih briga industrijskih
korporacija.  Donna Haraway ističe da

prijetnja nepodnošljivih stopa promjene i evolucijske i ideološke
zastarjelosti jest okvir koji strukturira dobar dio medicinske,
društvene i tehnološke misli krajem dvadesetog stoljeća. Stres je dio
zamršene mreže tehnoloških diskursa u kojoj organizam postaje posebna
vrsta komunikacijskog sustava, vrlo analogna kibernetičkim strojevima
koji su nastali u ratu za reorganiziranje ideološkog diskursa i
značajnih dijelova državne, industrijske i vojne prakse. Upotreba
informacija na granicama i prijelazima, biološkim ili mehaničkim,
kritična je sposobnost sustava potencijalno podložnih stresu, jer
neuspjeh da se ispravno shvati i obradi brza promjena može rezultirati
komunikacijskim slomom - problem koji privlači pozornost širokog raspona
vojnih, vladinih, industrijskih i institucijskih interesa. (1990:
186-230 passim)

Razvoj cyber-prostornih sustava - na koje ću se pozivati kao na dio nove
tehnike - možda je jedna u širokoj konstelaciji reakcija na stres, a u
drugom redu je nastavak procesa urušavanja kategorija prirode i kulture
koji Paul Rabinow vidi kao ishod nove genetike. Cyber-prostor se može
smatrati alatom za preoblikovanje svijesti kako bi se omogućilo da
stvari pođu otprilike istim putom. Rabinow drži da će se priroda
modelirati prema kulturi; upoznat će se i preraditi putem tehnike.
Priroda će napokon postati umjetna, kao što kultura postaje prirodna.
Haraway (1985) kaže to neznatno drukčije: "Sigurnost onoga što se broji
kao priroda (dakle, kao) izvor spoznaje, subjekt znanja i obećanje
nevinosti - potkopana je, vjerojatno fatalno". Promjena propusnosti
granica između prirode i tehnike za koju oba prikaza tvrde da ne
implicira samo to da se priroda i tehnika miješaju - nego da, viđeno s
tehničke strane, tehnika postaje prirodna, kao što, s Rabinowljevog
antropološkoga gledišta s kulturne strane, kultura postaje umjetna.  U
tehnosocijalnosti, društvenom svijetu virtualne kulture, tehnika jest
priroda. Kad istraživanje, racionalizacija, ponovna tvorba i upravljanje
znače isto, tada su priroda, tehnika i struktura značenja postale
nerazlučive. Tehnosocijalni subjekt može uspješno broditi tim varljivim
novim svijetom. On(a) se tvori kao dio evolucije komunikacijske
tehnologije i ljudskog organizma, u vremenu kada se tehnologija i
organizam urušavaju, implodiraju jedno u drugo.

Elektroničke virtualne zajednice predstavljaju fleksibilne, živahne i
praktične prilagodbe stvarnim okolnostima s kojima se suočavaju osobe u
potrazi za zajednicom koju Haraway (1987) naziva "mitskim vremenom
zvanim kraj dvadesetog stoljeća". One su dio široka raspona inovativnih
rješenja za taj nagon prema društvenosti - nagon koji se može uspješno
sputati geografskom i kulturnom stvarnošću gradova sve više
strukturiranih prema potrebama jakih ekonomskih interesa, a ne tako da
potiču i olakšavaju stanovanje i društvenu interakciju u urbanom
kontekstu. U tom kontekstu, elektroničke virtualne zajednice su složene
i ingeniozne strategije za opstanak. Ostaje da se vidi iskrivljava li
naizgled inherentna privlačnost medija ciljeve tih strategija, kao što
je televizija učinila s pismenošću i osobnim interakcijama.


Toliko o zajednici. A što je s tijelom?

Bez obzira na to koliko virtualan subjekt može postati, uvijek postoji i
pridruženo mu tijelo. Ono može biti negdje drugdje - to negdje drugdje
možda je povlašteno gledište - ali svijest ostaje čvrsto ukorijenjena u
tjelesnome. Povijesno gledano, tijelo, tehnologija i zajednica tvore
jedno drugo.

U svojoj knjizi iz 1990. Gender Trouble Judith Butler predstavlja
koristan pojam "kulturalno inteligibilnog tijela", mjerila i tekstualne
proizvodnje (uključujući pisanje na samom tijelu ili u njemu) kojim se
svako društvo služi da bi proizvodilo fizička tijela koja prepoznaje kao
svoje članove. Korisno je tvrditi da se većina kulturne proizvodnje
inteligibilnosti odnosi na čitanje ili pisanje i odvija se posredovanjem
teksta. Ako možemo primijeniti tekstualnu analizu na modove kompjutora i
telefona s uskim propusnim pojasom, onda možemo istražiti proizvodnju
spolno određenih tijela u cyber-prostoru također kao sklop simbola koji
kodiraju razliku unutar područja idealnih tipova. Taj proces nazivam
proizvodnjom čitljivog tijela.

Dakako, suprotna proizvodnja jest proizvodnja nečitljivog tijela,
"graničnog subjekta" koji teoretičarka Gloria Anzaldúa zove mestiza,
onaj tko živi na granicama i susjedna društva samo ga djelomice
priznaju. Anzaldúa opisuje mestizu mnoštvom često proturječnih iskaza.
Pokazuje da nema položaja izvan samih susjednih društava s kojega bi
sveznajući pregled zahvatio bit mestizine kobi, niti postoji prikaz
unutar društvenog okvira koji tvori adekvatan opis.

Ako je mestiza nečitljiv subjekt, koji postoji poput kvanta, u
višestrukim stanjima, tada sudionici elektroničkih virtualnih zajednica
žive na granicama fizičke i virtualne kulture, poput mestiza. Njihov
društveni sustav uključuje druge ljude, kvazi-ljude ili delegirane
agense koji predstavljaju posebne pojedince, te kvazi-agense koji
predstavljaju "inteligentne" strojeve, grozdove ljudi ili oboje.
Njihovi preci, niže na ljestvici moždane evolucije, su sudionici mrežnih
konferencija, zajednice uspostavljene oko tekstova, poput Boyleove
"zajednice gospode" i vjerske tradicije zasnovane na svetom pismu,
zajednice organizirane oko emisija, te glazbene zajednice poput
Deadheadsa. Ono što odvaja cyber-prostorne zajednice od njihovih predaka
jest da mnoge cyber-prostorne zajednice stupaju u interakciju u stvarnom
vremenu, bez odgode. Agensi se susreću licem u lice, premda, kao što sam
već napomenula, pod novim definicijama riječi "susresti" i "lice".

Mogla bih izreći svoju tezu o nečitljivim subjektima i bez pozivanja na
mestizu kao primjer. No zatrebao mi je taj primjer posebne vrste osobe
kako bih zadržala raspravu na pojedinačnim tijelima: riječima Paula
Churchlanda, u "situiranim biološkim stvorenjima" koje mi jesmo.
Znanstveni rad odnosi se na tijela - ne u apstraktnom smislu, nego na
složen, kameleonski način na koji se svakodnevno iskazujemo kao tjelesna
društvena bića, izložena jakim znanjima koja nas okružuju i posljedicama
transformativnih diskursa znanosti i tehnologije koje mi sami
omogućujemo i provodimo.

Posebno sam svjesna toga zato što rad istraživača cyber-prostora,
potaknut a možda i stvoren imaginarijem romana Williama Gibsona,
pretpostavlja da je ljudsko tijelo "meso" - bit će zastarjelo čim se
sama svijest bude mogla kopirati u mrežu. Diskurs vizionarskih
graditelja virtualnog svijeta pun je slika zamišljenih tijela, lišenih
ograničenja puti. Programeri cyber-prostora predviđaju vrijeme kada će
smjeti zaboraviti na tijelo. No važno je imati na umu da virtualna
zajednica potječe u tjelesnome i njemu se mora vratiti. Nijedno
preoblikovano virtualno tijelo, ma koliko lijepo, neće usporiti smrt
cyber-punkera od AIDS-a. Čak i dobu tehnosocijalnog subjekta, život se
živi tijelima.

Zaboraviti na tijelo stari je kartezijanski trik, koji ima neugodne
posljedice na ona tijela čiji govor biva utišan činom našeg zaborava;
dakle, na one čiji rad je temelj čina zaborava - obično žene i manjine.
S druge strane, kao što ističe Haraway, zaborav može biti jaka
strategija; zaboravom se može otkriti ono što je već izgrađeno. No poput
svih jakih i produktivnih strategija, i ova ima opasnosti. Sjećanje
- otkrivanje - da tijela i zajednice tvore jedna druge zacijelo
  postavlja niz pitanja i potiče rasprave u brzo rastućoj virtualnoj
elektroničkoj zajednici. Nadam se da ću vidjeti ishod.

...............................................
Nettime-SEE mailing list
Nettime-SEE@nettime.org
http://www.nettime.org/cgi-bin/mailman/listinfo/nettime-see