[nettime-see] Boris Buden o "Jugoslaviji" Dejana Jovica

[Ognjen Strpic <ognjen@mi2.hr>]

   Boris Buden: Još o komunističkim krvolocima
                Ili zašto smo se ono bili rastali?

   Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Prometej (Zagreb) i
   Samizdat B92 (Beograd) 2003.


   Oholost je na neki način prirodna mana svih onih koji dolaze poslije;
   koji ne moraju stati oči u oči s kaosom i kontingencijom povijesne
   stvarnosti, nego se preko ramena osvrću na njezin posmrtni red; i koji
   bez ikakvih vlastitih zasluga stječu privilegij da joj konačno sude.
   Poseban oblik te oholosti u našim postkomunističkim vremenima ogleda
   se u sveprisutnom uvjerenju da su protagonisti naše komunističke
   prošlosti vidjeli svijet kroz ideološke naočale, dakle iskrivljeno,
   dok mi danas vidimo taj isti svijet onakvim kakav on uistinu jest. Pod
   tom pretpostavkom razlika između nas i njih, između naše sadašnjosti i
   naše prošlosti, postaje razlikom između istine i zablude. Mi smo,
   naravno, ti koji znamo istinu. Za razliku od njih koji su zabludjeli u
   ideološkim iluzijama.


   Amnestiranje nacionalističke desnice

   Iz te jednostavne i nadmoćne perspektive napisana je Jovićeva knjiga o
   raspadu socijalističke Jugoslavije. Njegova je glavna teza
   jednostavna: jugoslavenski komunistički ideolozi, prije svih upravo
   Edvard Kardelj, upropastili su Jugoslaviju zato što su je pokušali
   izgraditi na ideologiji odumiranja države. Jović, naravno, pritom
   misli na koncept samoupravljanja koji je u jugoslavenskoj
   interpretaciji marksizma pretvoren u načelo organizacije cijelog
   društva (i države). Glavni problem jugoslavenske države bio je, dakle,
   u tome "što su jugoslavenski komunisti shvatili marksističku doktrinu
   veoma ozbiljno, te su doista vjerovali da državu treba ukinuti." Tako
   su sprečavali nastanak bilo kakvog jugoslavenskog nacionalizma,
   potiskivali etničku srodnost jugoslavenskih naroda i na kraju srozali
   jugoslavensku državu na čisto ideološki projekt. Samoupravni koncept
   oslabio je, naime, sve glavne funkcije države: obranu, vanjsku
   politiku, unutarnju sigurnost, cjelovit ekonomski sustav, jedinstven
   medijski prostor (nepostojanje jedinstvene jugoslavenske televizije,
   npr.) itd. Kada je na kraju komunistička ideologija propala, s njom je
   nužno morala propasti i jugoslavenska država, jer, kao što Jović
   naglašava, nije imala nikakav drugi identitet osim ideološkog. Tako je
   iskrena odanost marksističkim idejama, koja je odlikovala
   jugoslavenske komuniste - u razlici prema njihovim pragmatičnijim i
   ciničnijim istočnoblokovskim kolegama - skrivila nastanak tipično
   jugoslavenskog koncepta općedruštvenog samoupravljanja, odnosno
   ideologije odumiranja države, koja je za Jovića "ne samo glavni razlog
   raspada Jugoslavije, nego i glavni razlog načina na koji se taj raspad
   dogodio, odnosno građanskog rata koji mu je uslijedio."

   Naglasimo još jednom monstruozan domet te Jovićeve optužbe, jer se
   čini da je ona, u svojoj jasnoći i težini, bez presedana u našem
   postjugoslavenskom kontekstu: za krvavi rat i razaranja, za etnička
   čišćenja, masovne ratne zločine, stotine tisuća mrtvih i milijune
   prognanih, za uništenu perspektivu barem jedne, ako ne i više
   generacija, za sve to krivi su jugoslavenski komunistički pokojnici i
   njihova propala ideologija, krivi su Kardelj, Tito i drugovi, a ne,
   primjerice, Tuđman i Milošević, a ne hrvatski, srpski i ostali
   nacionalisti, karadžići, šešelji, šušci, a ne fašističke i rasističke
   ideologije ustaških i četničkih falangista... Recimo otvoreno: nitko u
   nas nije u tako ambicioznoj - znanstvenoj !? - formi, amnestirao
   nacionalističku desnicu za krvav raspad Jugoslavije kao što je to ovom
   knjigom učinio Dejan Jović.


   Država ili prirodno stanje

   Je li baš tako? Osvrnimo se najprije na jednu traumatsku scenu
   jugoslavenskog raspada kojoj se Jović u svojoj knjizi više puta vraća
   i kojom ilustrira nemoć odumiruće komunističke države da spriječi
   građanski rat i rasulo. Riječ je o onom poznatom slučaju kada je JNA
   skrivenom kamerom snimala ilegalan uvoz oružja na
   jugoslavensko-mađarskoj granici. Država, zaprepašteno primjećuje
   Jović, umjesto da intervenira, spriječi ilegalnu rabotu, uhiti krivce,
   tek snima skrivenim kamerama taj kriminalni čin. On u toj sceni vidi
   abdikaciju države pred snagama destrukcije, bezakonja i građanskog
   rata. Jović zapravo gradi - i to eksplicitno - svoju argumentaciju na
   Hobbesovu binarnom kodu države i prirodnog stanja. Država, taj
   odumirući jugoslavenski Levijatan, kao jedini jamac mira i reda
   nemoćno se povukla prepuštajući društvo prirodnom stanju borbe svih
   protiv svih, dakle kaosu, nasilju i građanskom ratu. Je li se u tom
   primjeru doista odigrala ta za Hobbesa temeljna društvena drama sukoba
   između uzajamno isključivih snaga države i prirodnog stanja?

   Pokušajmo taj događaj analizirati iz logike suverenosti. U tom
   slučaju, kako se čini, ne možemo tako lako ustvrditi da je uvoz oružja
   ilegalan akt, čin pripreme građanskog rata, odnosno uvod u prirodno
   stanje. Naprotiv. Prema logici suverenosti, oružje zapravo uvozi
   hrvatski narod - dakako, posredovanjem svojih legitimnih, dakle na
   demokratskim izborima potvrđenih predstavnika. S tog je stajališta
   uvoz oružja s onu stranu legalnosti i ilegalnosti jer se može shvatiti
   kao akt izvanrednog stanja. Suveren je, da podsjetimo na Carla
   Schmitta, onaj koji raspolaže izvanrednim stanjem. Dakle, hrvatski
   narod, odnosno njegov demokratski zastupnik, predsjednik Tuđman,
   konzumira svoje pravo, koje mu kao suverenu pripada, da se izdigne
   iznad zakona i proglasi izvanredno stanje. I tako se, upravo u tom
   činu uvoza oružja, definitivno uspostavlja kao suveren.

   Druga strana, takozvana jugoslavenska država, odnosno njezina legalna
   egzekutiva, ne predstavlja u tom trenutku nikakvog suverena. Ona nema
   narod na koji bi se pozvala, jer jugoslavenski narod nije demokratski
   konstituiran. Koliko god to paradoksalno zvuči, jugoslavenska država
   ne može proglasiti izvanredno stanje - s demokratskom legitimacijom! -
   nego tek izvesti neku vrstu puča, koji, doduše, može biti legalan po
   tadašnjim jugoslavenskim zakonima, ali se ne može osloniti ni na
   kakvog demokratski legitimiranog suverena.

   Vakuum koji je nastao nije, dakle, nikakav prosti pad u hobesovsko
   prirodno stanje, nego efekt (re)konstitucije naroda kao suverena u
   činu proglašenja izvanrednog stanja. Ta scena ne prikazuje raspad
   države, nego zapravo njezino rađanje iz načela narodne suverenosti.

   Naime, druga, komunistička Jugoslavija nije stvorena na
   liberalnodemokratskom konceptu narodne suverenosti. Njezin se narod,
   koji je bez sumnje postojao, konstituirao iz jednog bitno drukčijeg
   demokratskog načela - onog revolucionarnog.


   Emancipatorska a ne identitetska zajednica

   Svatko tko se bar malo razumije u marksizam, automatski će upitati:
   Otkud komunistima narod? Pitanje je apsolutno opravdano. Kao što je
   poznato, klasični marksistički koncept (općeljudske!) emancipacije
   temelji se na ideji klasne borbe, koja upravo destruira pojam naroda.
   Oslobođenje naroda, odnosno uspostava suverene, demokratske države, iz
   te su perspektive politički akt bez svake svrhe. Komunisti ne grade
   državu, nego uvode diktaturu proletarijata i to u političkoj formi
   koja je u danom trenutku oportuna, zvala se ona država ili ne.

   Tek pod fašističkim pritiskom, kada veliki dijelovi radničke klase,
   pogotovo u Italiji i Njemačkoj, ne samo da ne prihvaćaju ulogu koju im
   je namijenilo marksističko shvaćanje povijesti nego, naprotiv, prelaze
   na stranu klasnog neprijatelja, dolazi do revizije rigidnog koncepta
   klasne borbe i rekonceptualizacije ideje naroda. U svom poznatom
   govoru na 7. kongresu Kominterne u Moskvi, 1935. godine, Dimitrov
   inaugurira politiku narodne fronte. Narod je tu shvaćen kao skup svih
   onih slojeva i grupacija društva spremnih da uđu u borbu protiv
   fašizma. Taj narod politički se artikulira ne kroz logiku suverenosti,
   nego posredovanjem isključenja nenaroda ili, bolje, protunaroda, naime
   svih onih njegovih dijelova ili slojeva koji podupiru fašističku
   diktaturu. Taj fašistički protunarod zasnovan je na ideji jedinstva.
   Za Dimitrova, naprotiv, bit naroda je u njegovoj heterogenosti.

   Tek na osnovi tog koncepta moguće je shvatiti na što je mislila -
   odnosno na što nije mislila - Komunistička partija Jugoslavije kada je
   pozvala na "narodni ustanak", kada je počela "narodnooslobodilačku
   borbu", kada je osnivala "narodnooslobodilačke odbore" i na koncu
   obnovila Jugoslaviju kao "narodnu republiku". Pod pojmom naroda,
   dakle, jugoslavenski komunisti nisu mislili nikakvu identitetsku
   zajednicu. To najbolje potvrđuje uvodni tekst avnojskih odluka,
   temeljnog dokumenta druge Jugoslavije. Citirajmo: "Na osnovu prava
   svakog naroda na samoodređenje, uključujući pravo na otcjepljenje i
   ujedinjenje s drugim narodima i u skladu s istinskom voljom svih
   naroda Jugoslavije, osvjedočenom u toku trogodišnje zajedničke
   narodno-oslobodilačke borbe koja je skovala nerazdruživo bratstvo
   naroda Jugoslavije, Antifašističko vijeće naroda Jugoslavije donosi
   sljedeću odluku..."

   Naglasimo još jednom da ne bi bilo zabune: ljudi i narodi bivše
   Jugoslavije ne ujedinjuju se ni zbog kakve etničke bliskosti, odnosno
   tradicije i perspektive jugoslavenstva, nego isključivo na temelju
   zajedničke borbe protiv fašizma. Ta borba, a ne nekakav zajednički ili
   bliski etnički identitet jest ono po čemu oni čine jedan,
   jugoslavenski narod. Druga, komunistička Jugoslavija, dakle, čisto je
   emancipacijska - a ne identitetska - zajednica.
   
   I još nešto. Taj novi jugoslavenski narod ne gradi svoje političke
   institucije iz logike suverenosti (nasljeđujući je od monarha, odnosno
   od jugoslavenskog nacionalizma takozvane prve Jugoslavije), nego
   upravo kroz radikalnu negaciju tog koncepta, naime, iz
   revolucionarnodemokratske ideje savjeta. Druga Jugoslavija ne
   uspostavlja se kao nacionalna država, nego kao republika savjeta.


   Raspad logike suverenosti

   Riječ, dakle, nije, kako to vidi Jović, o proturječju između
   komunističkih ideoloških iluzija (samoupravljanja, odumiranja države,
   itd.) i realnosti ("prirodne" potrebe za stabilnom, ideološki
   neutralnom, efikasnom državom kao jedinom zaštitom od prirodnog stanja
   kaosa i nasilja), nego o proturječju između dviju inkompatibilnih
   logika političke organizacije društvenog života, logike suverenosti i
   logike revolucionarnodemokratskih savjeta.

   Ova druga logika nije nikakva komunistička ideološka izmišljotina.
   Savjeti se spontano rađaju još u revolucijama 18. stoljeća, u Americi
   i Francuskoj. Oni su temeljni oblik društvene organizacije u Pariškoj
   komuni, u ruskim i njemačkim revolucijama, kao i u revolucijama u
   Austriji i Mađarskoj. I danas kad u Argentini radnici zauzimaju
   bankrotirane tvornice, oni formiraju svoje savjete ne zato što su
   zaslijepljeni marksističkom ideologijom, nego zato što organizacijski
   sustav savjeta pripada, kako je isticala Hannah Arendt (u djelu Macht
   und Gewalt, München: Piper, 1970.), biti ljudskog djelovanja. Uvijek
   je, međutim, pisala je ona, uspjelo birokracijama nacionalne države
   ili partijskim mašinerijama da nakon revolucije zatru taj autentično
   demokratski koncept i praksu organizacije društvenog života.
   Jović, uvijek se iznova pozivajući na Hobbesa, neprestano ponavlja
   kako je suverena država naša jedina zaštita od kaosa i nasilja. Hannah
   Arendt, upravo u zaključku svog najvažnijeg teksta o političkom
   nasilju, tvrdi nešto sasvim suprotno: ukoliko se želimo suprotstaviti
   nasilju, ratovima, i učiniti odlučan korak prema miru, morat ćemo
   odstupiti od dominantnog pojma države zasnovanog na logici
   suverenosti. Taj korak je korak u smjeru obnavljanja
   revolucionarnodemokratskog koncepta savjeta - koncepta na kojem je
   pobijedila jugoslavenska antifašistička revolucija i koji je sputao i
   kastrirao partijski aparat, a do kraja ga uništile današnje
   nacionalističke državne birokracije. Ako taj sustav savjeta i jest
   utopija, on je, pisala je Hannah Arendt, "narodna utopija", a ne
   utopija kojekakvih teoretičara, dakle ne utopija ideološke fantazije.

   To upozorenje čini se da je ponovo aktualno. Ne svjedočimo li upravo
   danas iznimnom porastu političkog nasilja i povratku ratova na
   svjetskopovijesnu scenu? Ne raspada li se danas pred našim očima
   cijeli međunarodni poredak utemeljen Westfalskim mirom i zasnovan na
   načelu poštovanja državne suverenosti? I što zapravo znači naše
   jugoslavensko rasulo u tom epohalnom, odnosno globalnom kontekstu?


   Jovićev putokaz u normalnost

   Ideološki zaslijepljeni komunisti uništili su državu i tako nas
   gurnuli u prirodno stanje, u rat svih protiv svih, uvjerava nas Jović.
   Izlaz iz tog rasula on nam nudi tek implicitno, naime u obliku
   normativnog ideala, na čijoj pozadini njegova analiza tek zadobiva
   neki smisao - u obliku ideala suverene države, ideala moderne,
   demokratske verzije hobesovskog Levijatana. Nije li to put kojim idemo
   ili bismo barem trebali ići? Da nije bilo komunista i njihove
   ideologije, sugerira nam implicitno Jovićeva teza, odavno bismo bili
   na tom putu, odavno bismo uživali mir, sigurnost i stabilnost u
   solidnoj suverenoj državi. Drugim riječima, otkako su komunisti
   nestali, ništa nas više ne priječi na putu u normalnost. Dakle,
   naprijed u svijetlu budućnost koja nam obećava sretnu simbiozu jake
   (nacionalne, demokratske) države i u njoj suverenog,
   svakoga-dana-u-svakom-pogledu-napredujućeg naroda!

   Nije li neobičan taj kontrast između Jovićeva metafizičkog pesimizma u
   kojem čovjek, čim se oslobodi stege jake države, ne zna ništa drugo
   doli da svom bližnjem, krležijanski rečeno, pregrize grkljan, i
   njegova "realistična" optimizma u kojem se, u svijetu oslobođenom
   komunističke ideologije i prakse, svijetu suverenih demokratskih
   država, problem rasula, političkog nasilja i rata zapravo može
   smatrati konačno riješenim. Jer jedini problem o kojem govori Jovićeva
   knjiga zapravo su komunisti sami, kojih na sceni ionako više nema. U
   tom je smislu ono što implicira njegova nemilosrdna kritika
   (komunističke) prošlosti zapravo nekritička afirmacija realne
   liberalnokapitalističke sadašnjosti. To što Jović predbacuje
   komunistima, naime da su kao ideolozi bili slijepi za realnost, tako
   se može predbaciti njemu samome: proturječje sa stvarnošću. Nije li
   upravo neoliberalni kapitalizam taj koji, u procesu danas poznatom kao
   globalizacija, već desetljećima sustavno razara realan sadržaj onoga
   što po svijetu, kao normativni ideal, sam misionarski propovijeda - tu
   istu suverenu nacionalnu državu i svjetski poredak zasnovan na tom
   idealu.

   Ali ideologija nije isto što i sljepilo prema stvarnosti, kako naivno
   vjeruje Jović. Njezina bit skriva se u funkciji koju spomenuto
   sljepilo obavlja u reprodukciji te stvarnosti, odnosno u reprodukciji
   postojećih odnosa dominacije. U tome se razotkriva ideološki karakter
   Jovićeve teze. Proglašavajući rasulo Jugoslavije isključivo
   komunističkim nedjelom i tako fiksirajući tu traumu u našu prošlost,
   on nam istodobno zatvara oči pred realnošću rasula koje živimo danas i
   koje prijeti da sudbinski zapečati našu budućnost i budućnost svijeta
   u kojem živimo.

   Tu prijeteću perspektivu i ujedno drukčiju viziju jugoslavenskog
   rasula, upravo suprotnu od Jovićeve teze, jasno artikulira Giorgio
   Agamben: "Ono što se odigralo u bivšoj Jugoslaviji i, sasvim općenito,
   raspad tradicionalnih državnih organizama u Istočnoj Europi, ne
   smijemo promatrati kao povratak borbe svih protiv svih u prirodnom
   stanju, koja je predigra za nove društvene ugovore, odnosno uspostavu
   novih nacionalnih država. Naprotiv, to je istupanje izvanrednog stanja
   kao permanentne strukture pravno-političkog dislociranja i pomicanja.
   Ne radi se, dakle, o regresiji političke organizacije u prevladane
   forme, nego o alarmirajućim događajima koji kao krvavi vjesnici
   najavljuju novi nomos na zemlji, koji (ako načelo na kojem se on
   temelji ne bude iznova dovedeno u pitanje) prijeti da će se proširiti
   na cijeli planet." (Giorgio Agamben, Homo sacer: Die souveräne Macht
   und das nackte Leben, Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2002.)


   Što s vlastitim komunističkim naslijeđem?

   Jugoslavija, država koja je odumrla dobro je napisana knjiga. Ona
   sadrži obilje odlično analiziranog dokumentarnog materijala koji pruža
   jasan uvid u mikrostrukturu bivšejugoslavenske komunističke vlasti, u
   njezine ideološke dileme i političke konflikte. Glavna teza te knjige
   ne iskače, međutim, iz perspektive pobjedničke ideologije i ni u čemu
   ne nadmašuje danas već otrcane antikomunističke fraze. Iza originalnog
   otkrića da je komunistička ideja promašena krije se prije svega sam
   autor kao promašena kadrovska investicija nekad vladajuće partijske
   birokracije. Upravo je zato u prostoru i vremenu u kojem se politički
   i intelektualni oportunizam uvijek iznova uspostavlja kao jedina
   čvrsta konstanta uspjeh ove knjige i njezina autora više nego
   zajamčen. Ona sasvim glatko klizi niz dlaku svima kojima je
   odgovornost za sadašnjost preteška i kojima je strah od suočenja s
   proturječjima naše aktualne stvarnosti prevelik; kao što, pod
   izgovorom radikalne kritike komunizma, u korijenu sasijeca svaku
   pomisao na moguću alternativu današnjem stanju i guši svaku ma i
   najmanju iskru emancipacijske volje, prokazujući je unaprijed kao
   ideološku zabludu koja nužno završava u prirodnom stanju nasilja i
   rata. Ali što, s onu stranu ovog povoda, da radimo s našim
   jugoslavenskim, komunističkim naslijeđem?

   Uzimajući za moto Empirea riječi Williama Morrisa da je "ono za što su
   se oni borili ostvareno usprkos njihovim porazima", Hardt i Negri
   evociraju projekt proleterskog internacionalizma (Michael Hardt,
   Antonio Negri, Empire, Cambridge, MA/London, E: Harvard University
   Press, 2001.), te paradoksalne, ali i toliko moćne političke
   mašinerije koja je svojedobno s lakoćom prestupala granice i
   hijerarhije suverenih nacionalnih država. U našem epohalnom horizontu
   obilježenom globalizacijom, taj klasični koncept lijeve, marksistički
   inspirirane socijalne borbe nema više svoje mjesto. Ali ona vizija s
   kojom i za koju su se komunisti borili postala je naša stvarnost:
   raspad poretka suverenih nacionalnih država i uspostava novih oblika
   globalne suverenosti.

   Iz te perspektive možemo napokon upitati: nije li došlo vrijeme da
   danas kudikamo radikalnije odbacimo dilemu na koju su generacije
   jugoslavenskih komunista i njihovih nacionalističkih suparnika
   potratile svoje - i naše! - živote, dilemu: suverena Jugoslavija ili
   suverena Hrvatska (Srbija, Slovenija..., bilo koja nacionalna država)?
   - Ne hvala! Ni jedno, ni drugo.

   Zarez, 5.6.2003. <www.zarez.hr>

...............................................
Nettime-SEE mailing list
Nettime-SEE@nettime.org
http://www.nettime.org/cgi-bin/mailman/listinfo/nettime-see