| Andreas Broeckmann on Mon, 12 Apr 1999 11:02:36 +0100 |
[Date Prev] [Date Next] [Thread Prev] [Thread Next] [Date Index] [Thread Index]
| Syndicate: (Fwd) (Fwd) clanek Slavenke Drakuli |
From: jurij.krpan@kiss.uni-lj.si To: syndicate@aec.at Date: Fri, 9 Apr 1999 22:52:58 +0100 I got this text in its original serbian version, but I belive is an interesting point of wiew and if anybody of our serbian co-netizens have will to translate ... ------- Forwarded Message Follows ------- From: "D.Z.A.C." <drzasac@pina.soros.si> To: mkc@pina.soros.si Date sent: Fri, 9 Apr 1999 15:39:42 +0000 Subject: (Fwd) clanek Slavenke Drakulic Priority: normal Clanek je prikrozil preko Drage Potocnjak, Brankice Petkovic, Antice Nanjare. Pozdrav! DZAC Slavenka Drakulic Iz dana u dan gledamo njihove slike na televiziji i u novinama, popracene vijestima o tome kako Srbi prkose bombardiranju. Stoje na mostovima i drze se za ruke, ili se okupljaju na trgu usred Beograda gdje se svakodnevno odrzavaju rock koncerti. Na grudima nose pricvrscenu pairnatu metu. Rijec meta ispisana je na engleskom jeziku, jer je poruka namijenjena strancima, zapadu, svijetu koji se urotio protiv njih. Iste takve papirnate mete njihovi aktivisti dijele ljudima koji sudjeluju u demonstracijama protiv bombardiranja na ulicama njemackih ili talijanskih gradova. Novanari izvjestavaju da su mete u modi, velike odstampane na majicama ili sasvim male poput znacki koje se onda nose u zapucku. U kratko vrijeme Srbi su nametnuli su metu kao svoj zastitni znak, znak pod kojim jedinstveno, hrabro i odlucno zajedno prkose cijelome svijetu. Noseci ga na sebi oni se pretvaraju u zivu metu i tako svima stavljaju na znanje da su NATO bombe namijenjene ljudima, ma koliko zapadni politicar tvrdili da to nije slucaj. I evo, kako bi im olaksali posao, oni sami na sebe stavljaju taj znak pa neka ih gadjaju, njih, mirne i nevine gradjane jedne male, nepravedno napadnute zemlje. Ti se ljudi ne boje ni svoju djecu pretvoriti u zive mete . Magazin Time objavio je fotografiju djevojcice u crvenoj jakni koja u ruci drzi papir s krugovima. Djevojcica je nije uzela sama, netko joj je stavio u ruke. I taj netko, njezin otac, majka, uciteljica, susjed, poigrao se sa simbolikom mete na izvanredno cinican nacin. Staviti taj znak na dijete, dakle u ovom slucaju zaista nevino ljudsko bice, a biti gradjanin Srbije, znaci postupiti krajnje cinicno. Svi jos pamte slicne fotografije iz Sarajeva od prije par godina na kojima su djeca poput te beogradske djevojcice . Ali ta djeca na sebi nemaju metu, oni jesu meta . Na fotografijama i slikama koje pamtimo oni su mrtvi ili ranjeni, pogodjeni snajperom ili granatom, svejedno. O jednoj takvoj djevojcici koja je divno plesala CNN je prosle godine prikazao dokumentarni film. U filmu, njena majka pokazuje plesnu haljinicu, torbicu, njene cipele. Nakon Sarajeva, kada djeca jesu predstavljala mete, ni za jednu normalnu osobu nije vise moguce upotrijebiti metu na ovaj nacin. Osim ocito u sistemu poremecenih vrijednosti i izvrnutih znacenja, u autistickom carstvu Srbije. I tako, u Beogradu sije proljetno sunce dok nevini gradjani-mete stoje i slusaju koncert, zatim odlazi kuci.Rucaju,citaju novine, spavaju, gledaju vijesti, idu na posao, tusiraju se, peku kolace. Nocu ih uznemiravaju eksplozije kakve rafinerije , tvornice ili ministarstva, plamen koji se dize do neba i strah da bi rakete mogle pasti petsto metara lijevo ili desno. Ali za razliku od gradjana Sarajeva, gradjani Beograda uprkos slucajnim zrtvama kojih ima , nisu meta . Oni to znaju i to noc cini podnosljivom, uprkos strahu. Istovremeno, nekoliko stotina kilometara dalje , neki drugi gradjani te iste drzave Srbije danima stoje u blatu, na kisi. Bilo da je to na na granici sa Makedonijom u koloni od 25 kilometara, na prijelazu Blace gdje 50.000 ljudi zivi i umire bez hrane i medicinske pomoci ili natiskani u izbjeglickim kampovima preko granice u Albaniji . Oni se nemaju kuda vratiti, nemaju ni kuce, ni rucka, ni vijesti, ni koncerta, niti domovine. Nista. Njima ne treba papirnata meta, ne trebaju im simboli. Oni znaju da jesu mete, svaki muskarac, zena , dijete. Milion Albanaca sa Kosova je vec raseljeno, sto je samo ljepsa rijec za etnicko ciscenje. Ali oni su - Albanci. Oni su nesto drugo. Naime, u tom poretku stvari u kojem Srbi sebe dozivljavaju kao zive mete i u kojem meta postaje simbol nevinosti jednog naroda - u tom logickom obratu postaje moguce reci da su Albanci zasluzili takvu sudbinu. Jesu li podrzavali UCK teroriste i nezavisno Kosovo? Jesu li zazivali NATO intervenciju? Pa eto im nezavisnosti, eto im NATOA....Tih skoro milion gradjana Srbije istjeranih iz domova, preko pedeset razorenih kosovskih sela, ne zna se koliko ubijenih civila, sve to u predodzbi covjeka koji slusa koncert usred Beograda nema nikakve veze sa njim, bas kao ni bombardiranje .Kao ni sa gradjaninom Aleksinca cija je kuca slucajno pogodjena i sa njegovom zenom koja ranjena lezi u bolnici. Oni su ocajni. Zasto im se to dogadja? Sto su oni to skrivili ? Oni su obicni ljudi koji rade svoj posao, ucitelji, penzineri, studenti a ne politicari. Ne znam zasto nas bombardiraju, kaze zena cija je kuca srusena. I sada se ti isti ljudi , gradjani Srbije koji nisu Albanci , jer Albanci su odavno iskljuceni ne samo iz gradjanskog , nego iz ljudskog statusa - ti isti kojih se nije ticalo ni Sarajevo ni Srebrenica, ni Dubrovnik ni Vukovar, pa cak ni Drenica ni Racak - oni se usudjuju paradirati sa metom na grudima. Godinama su odbijali shvatiti da su u ratu. Rat ih se nije ticao, rat je bio negdje drugdje. Ali sada su odjednom postali zrtve i zato nose mete, vjerojatno posve nesvjesni nepodnosljive simbolike te ideje. Njihove su ruke ciste a savjest mirna i to dok su na Kosovu njihovi sinovi, koji se naravno brane od terorista. Mirni gradjani koji protestiraju na proljetnom suncu ili navecer, uz svjetlost upaljenih svijeca ( jos jedna pervertirani simbol mira) jos uvijek odbijaju razumjeti da je ovo njihov rat sve tamo od 1987, 1991, 1992, ma koliko oni sebe dozivljavali kao zrtve a ne protagoniste. Nitko od tih gradjana ne ocekuje da se vesele bombardiranju vlastite zemlje . Ali autizam koji demonstriraju posve je strasan, neshvatljiv. K tome, staviti metu na dijete i zamisljati da tako saljes poruku svijetu o svojoj nevinosti jest groteskna laz. Jer Srbi u Srbiji nisu zrtve - Albanci su njihove zrtve. Njihov fascinantni autizam ogleda se upravo u odbijanju da to shvate cak i kad su kaznjeni, kad su bombardirani. Oni se jos uvijek ne pitaju : sto smo mi ucinili? Jesmo li mozda ipak negdje pogrijesili? Taj nedostatak svake sumnje, svake upitnosti nad svojim djelima je zapanjujuca i zastrasujuca. A odgovor koji ne zele cuti je sasvim jednostavan. Jesu, oni, gradjani Srbije sami su odgovorni za situaciju u kojoj su se nasli, oni su sami odgovorni za bombardiranje, kao sto su odgovorni za stradanje Albanaca i sva stradanja koja su uzrokovali ranije ( kao sto,usput receno, Hrvati jesu odgovorni za Dretelj i Kajinu). Njihova odgovornost sastoji se u tome da vec vise od deset godina , sada i kroz treci rat, uzdrzavaju na vlasti jednog te istog covjeka, Slobodana Milosevica. Ta politicka odgovornost umanjena je donekle sticajem povijesnih okolnosti ( izlazak iz komunizma, nedostatak demokratske tradicije i jasne politicke alternative) , ali ne i moralna odgovornost. Medjutim, srpski gradjani ni dan danas ne povezuju bombardiranje sa Milosevicevom vlascu, a Milosevicevu vlast sa svojom odgovornoscu. Ni jedna se vlast , pa cak ni diktatura, ne moze odzati bez makar presutne podrske gradjana. I dan danas , cak i kad se usude nesto reci protiv Milosevica , srpski intelektualci i opozicija ne spominju Albance i njihova stradanja. Oni su u stanju lamentirati nad time kako im Zapad nije pomogao, kako ih nitko ne razumije, a istovremeno potpuno ignorirati patnju svojih sugradjana, kao da ne postoje. Zato nitko od njih ne moze biti lisen odogovrnosti za odrzavanje Milosevica na vlasti, pa makar oni te odgovornosti ne bili svjesni. Nisu znali za stradanja Albanaca? Nisu culi? Bas steta. Mogli su i cuti i saznati da su samo htjeli. Ali oni i ovoga puta, kao i ranije , unisono i homogeno nastavljaju lagati svijetu u lice. Uprkos svjedocanstvima, izvjestajima, snimkama - ukratko, cinjenicama. Jos je vaznije, medjutim, da nastavljaju lagati sami sebi, ziveci u zatvorenom sistemu koji su sami stvorili. Zato smo svjedoci da se u Srbiji odvijaju dvije paralelne tragedije. Prva je stradanje albanskog naroda , njihov egzodus koji neki vec nazivaju genocidom. Ne pomaze sada podsjecati ( ali ne bi trebalo ni zaboraviti) da njihovu sudbinu dijele i Hrvati i Bosanci ali i Srbi iz Krajine. Druga je tragedija autizam srpskog naroda koji nije svijestan svoje politicke, moralne i povijesne odgovornosti. Milosevic ce u povijesti biti zapamcen kao zlocina , a mozda ce jednog dana odgovarati pred sudom i biti kaznjen za svoja zlodjela. Ali srpski narod, bas zato jer nije znao obracunati sa Milosevicem , ne moze uci u povijest samo kao nevina zrtva njegove diktature i agresije zapada. Uzalud im mete na junackim grudima Dok god se Srbi budu ponasali kao da su oni kao gradjani nevini, a krivi su samo politicari , samo Milosevic, ili Seselj ili Draskovic - dotle nema nade da se bilo sto promijeni. Do tada ce se cuditi, lagati i paradirati pred svijetom u grotesknoj karnevalskoj veselici na ulicama Beograda. Ni eventualni kompromis koji bi Milosevica ostavio na vlasti, niti potpuni poraz i kapitulacija , nemaju znacaja ukoliko Srbi ne shvate da je glavni dio posla na njima samima. Oni moraju obaviti ono sto za njih ne moze obaviti ni zapad, ni NATO, ni Soros, ni strani krediti, bas nitko drugi. Na njima je ne samo da sruse Milosevicev rezim nego i zasljepljenost, pokornost, oportunizm, ravnodusnost, manipulaciju i strah na kojem taj rezim pociva. Dakle, da osim promjene vlasti, shvate da moraju mijenjati sebe. Za pocetak, tako da u Albancima vide ljude. Da netko, barem netko od njih kaze koju rijec o Albancima, da ih uzme u obzir, da vidi njihovu patnju, da se sazali na njih. Nigdje ni traga te svijesti. Dapace, cini se kao da je ima manje nego ikada ranije. Za sada je meta , kao pervertirani simbol srpskog stanja svijesti , jos uvijek u rukama djevojcice koju, uostalom , nitko ni ne gadja. ------Syndicate mailinglist-------------------- Syndicate network for media culture and media art information and archive: http://www.v2.nl/east/ to unsubscribe, write to <syndicate-request@aec.at> in the body of the msg: unsubscribe your@email.adress